Iz svoje bašte beri cvet...
Prošle su godine..Ona me već i zaboravila. Ali ja sam taj koji se svega seća...Hteo to ili ne, ali iz dana u dan mi se dešavaju situacije koje me podsećaju na ta prošla vremena i na prvu suzu koju sam pustio zbog jedne žene...Tako i večeras, u Lazinoj ulici, sve miriše na ljubav, na sreću, na radost, ali sve se to dešava pored mene. Prolazi kao miris mora nošen maestralom, baš kao ono veče pre deset godina..Ista pitanja na koja ja ne znam odgovor, ista dilema pred kojom uvek pokleknem. „Ti nisi odavde? Ti si Bosanac, Crnogorac, šta li si??? ~ Pita me veceras jedna plavooka, čim sam joj prišao...“Ne, ja sam NEPRILAGODJEN“! ~ Promrsih mrzovoljno i okrenuh glavu na drugu stranu. Okrenuh se prema jugu, osetih so u vazduhu i odlutah daleko prema beskrajnom plavetnilu.........
Kao srednjoškolac, bio sam veoma svestran...Nisam se mirio sa tim da mi se život svede na ono škola~kuća, pa sam na sve načine gledao da oplemenim svoje „društvene aktivnosti“..Jedna od tih mojih „ekskurzija“, bilo je i aktivno učešće u Crvenom krstu, koji se tada intenzivno bavio borbom protiv narkotika i bolesti zavisnosti..Za vrlo kratko vreme, postao sam jedan od tzv. Lidera za obuku novih članova u organizaciji. Samim tim sam otvorio sebi prostor za dodatna usavršavanja, što je značilo stalna putovanja na razne seminare i radionice. Jedna od mojih omiljenih destinacija je bila Sutomore, gde su se sastajali svi vodeći psiholozi i doktori iz bivše nam Juge, kako bi nama „pionirima“ prenosili znanje iz oblasti kojom smo se bavili. Ali, tu je postojala i druga strana medalje: posle svakog radnog dana, bila bi priredjena nezaboravna žurkica na kojoj bi se po pravilu radjale nove ljubavi i čvrsta poznanstva..Ja sam imao tu sreću da sam okusio i jedno i drugo, pa vam elem, o tome i pišem..
Ona je bila andjeo, u pravom smislu te reči..Vezala nas je igra sudbine...
Upoznavanje je izgledalo kao i mnoga prethodna, ali me iskreno iznenadilo to što je pristala da je povedem u obilazak jedne neobične plaže koju sam od ranije poznavao. Ja, nepopravljivi romantik, iz sveg srca sam se trudio da joj rečima dočaram ono što sam joj želeo pokazati...I uspeo sam u tome, i više od toga..A plaža, Bogom dana za zaljubljene...Oivičena stenama koje su se uzdizale nebu pod oblake, daleko od gradske vreve i radoznalih pogleda. Pošto je bilo toplo vreme, tu u podnožju stena, već je bio otvoren šankić za one koji žele nešto popiti dok uživaju u čarima sunca i mora. Ali, to veče, na moju veliku radost, šank nije radio jer je valjda već bilo kasno. Ona, očarana prizorom obasjanim mesečinom, odmah je sela na topli pesak i prepustila se mojim romantičnim pričama...Gledali smo se u oči i znali da se zaljubljujemo. Ni jedno ni drugo nismo umeli da to kažemo, ali oči su sve govorile...Baš u momentu kad smo oboje iz nekog razloga ustali i stali jedno naspram drugog, desilo se nešto što ću pamtiti celog života. I sad se naježim od same pomisli na taj trenutak:
U momentu nas je obasjala jaka svetlost..Do tada nevidljivi reflektori, okačeni svuda po stenama, uključili su se i jak snop svetla uputili na nas. Pre nego sam uspeo da bilo šta progovorim, sa zvučnika iz pravca šanka počela je da dopire neka jeziva melodija...U momentu sam se sledio kad sam shvatio da je to duhovna (crkvena) muzika praćena horom dubokih glasova sveštenika sa liturgije....Taman kad sam pogled skrenuo ka njoj, stropoštala mi se bez glasa u naručje, nemoćna od šoka da bilo šta kaže..Osetio sam da joj celo telo podrhtava od nekog straha i iznenadjenosti. Nisam ni ja bio ništa bolji...Tek kad sam video da se u onom šankiću nalazi čovek (verovatno noćni čuvar), shvatio sam šta se zapravo desilo: Čuvar je verovatno greškom pritisnuo neki taster i pokrenuo rasvetu i ozvučenje. A ono što je dopiralo sa zvučnika, bio je lokalni radio „Svetigora“ koji je uvek emitovao samo duhovnu muziku. Pokušao sam to objasniti mom lepom andjelu, ali ništa nije vredelo. Mislila je da sam ja to sve već unapred dogovorio i namerno je doveo na to mesto. Tada sam je poljubio i odagnao svaku sumnju, i moju i njenu.....
Ostali smo zagrljeni, sve do jutra...Smejali smo se onome što se desilo, a ujedno bili zahvalni, jer nas je vezalo nekom čudnom energijom koju nismo znali objasniti. Već sutradan, došlo je vreme rastanka...Pošto smo živeli u različitim mestima, preostalo nam je samo da se oprostimo i razmenimo adrese zbog dopisivanja. Ubrzano sam joj pričao da ću je posetiti, da mi zbog nje ništa nije daleko, a ona me pogledala tužnim okicama i samo kroz suze progovorila:“Pa ja i ti smo različite vere..Moj otac mi sigurno neće dozvoliti da se vidjam sa tobom!“ Čitav mi se svet sručio na glavu u jednom trenu. Jedna vrela suza mi se slila niz lice i više ništa nisam mogao progovoriti.
Vratili smo se svojim kućama, ali ona mi nije iz glave izlazila..Zario sam glavu u jastuk i jecao kao malo dete. Nisam mogao sebi objasniti šta mi se dešava. Već sutradan sam joj napisao pismo..I dobio prvi odgovor i nadu da ćemo pobediti predrasude naših roditelja..A onda mi je rekla da ne smem da je zovem na telefon..Posle nekog vremena je stiglo i poslednje pismo.
Kao da je juče bio dan kad je stari poštar ušetao u moje dvorište i nonšalantno mi predao pismo, kao štafetu da mi predaje..Bez reči sam uzeo kovertu i otrčao u svoju sobu...Očekivao sam pismo od nje, radovao se svakom slovu ispisanom njenom malenom ručicom. Kad sam otvorio, šokiralo me to što je unutra bila poruka, ne od nje, već od njenog oca:
„Gorane, znam da si pametan dečko i da ćeš razumeti.................................I za kraj, kao što kaže pesma~IZ SVOJE BAŠTE BERI CVET“
Neću vam reći kako sam se osećao u tim trenucima...Ali vreme leči sve (jeste fraza, ali istinita)
I valja slušati starije....Tako mi je moj stari komšija Milutin, kad sam mu ispričao šta se desilo, odgovorio jednom izrekom:
„ŽENU I KRAVU, BIRAJ IZ SVOG SELA!!!!!“
Kao srednjoškolac, bio sam veoma svestran...Nisam se mirio sa tim da mi se život svede na ono škola~kuća, pa sam na sve načine gledao da oplemenim svoje „društvene aktivnosti“..Jedna od tih mojih „ekskurzija“, bilo je i aktivno učešće u Crvenom krstu, koji se tada intenzivno bavio borbom protiv narkotika i bolesti zavisnosti..Za vrlo kratko vreme, postao sam jedan od tzv. Lidera za obuku novih članova u organizaciji. Samim tim sam otvorio sebi prostor za dodatna usavršavanja, što je značilo stalna putovanja na razne seminare i radionice. Jedna od mojih omiljenih destinacija je bila Sutomore, gde su se sastajali svi vodeći psiholozi i doktori iz bivše nam Juge, kako bi nama „pionirima“ prenosili znanje iz oblasti kojom smo se bavili. Ali, tu je postojala i druga strana medalje: posle svakog radnog dana, bila bi priredjena nezaboravna žurkica na kojoj bi se po pravilu radjale nove ljubavi i čvrsta poznanstva..Ja sam imao tu sreću da sam okusio i jedno i drugo, pa vam elem, o tome i pišem..
Ona je bila andjeo, u pravom smislu te reči..Vezala nas je igra sudbine...
Upoznavanje je izgledalo kao i mnoga prethodna, ali me iskreno iznenadilo to što je pristala da je povedem u obilazak jedne neobične plaže koju sam od ranije poznavao. Ja, nepopravljivi romantik, iz sveg srca sam se trudio da joj rečima dočaram ono što sam joj želeo pokazati...I uspeo sam u tome, i više od toga..A plaža, Bogom dana za zaljubljene...Oivičena stenama koje su se uzdizale nebu pod oblake, daleko od gradske vreve i radoznalih pogleda. Pošto je bilo toplo vreme, tu u podnožju stena, već je bio otvoren šankić za one koji žele nešto popiti dok uživaju u čarima sunca i mora. Ali, to veče, na moju veliku radost, šank nije radio jer je valjda već bilo kasno. Ona, očarana prizorom obasjanim mesečinom, odmah je sela na topli pesak i prepustila se mojim romantičnim pričama...Gledali smo se u oči i znali da se zaljubljujemo. Ni jedno ni drugo nismo umeli da to kažemo, ali oči su sve govorile...Baš u momentu kad smo oboje iz nekog razloga ustali i stali jedno naspram drugog, desilo se nešto što ću pamtiti celog života. I sad se naježim od same pomisli na taj trenutak:
U momentu nas je obasjala jaka svetlost..Do tada nevidljivi reflektori, okačeni svuda po stenama, uključili su se i jak snop svetla uputili na nas. Pre nego sam uspeo da bilo šta progovorim, sa zvučnika iz pravca šanka počela je da dopire neka jeziva melodija...U momentu sam se sledio kad sam shvatio da je to duhovna (crkvena) muzika praćena horom dubokih glasova sveštenika sa liturgije....Taman kad sam pogled skrenuo ka njoj, stropoštala mi se bez glasa u naručje, nemoćna od šoka da bilo šta kaže..Osetio sam da joj celo telo podrhtava od nekog straha i iznenadjenosti. Nisam ni ja bio ništa bolji...Tek kad sam video da se u onom šankiću nalazi čovek (verovatno noćni čuvar), shvatio sam šta se zapravo desilo: Čuvar je verovatno greškom pritisnuo neki taster i pokrenuo rasvetu i ozvučenje. A ono što je dopiralo sa zvučnika, bio je lokalni radio „Svetigora“ koji je uvek emitovao samo duhovnu muziku. Pokušao sam to objasniti mom lepom andjelu, ali ništa nije vredelo. Mislila je da sam ja to sve već unapred dogovorio i namerno je doveo na to mesto. Tada sam je poljubio i odagnao svaku sumnju, i moju i njenu.....
Ostali smo zagrljeni, sve do jutra...Smejali smo se onome što se desilo, a ujedno bili zahvalni, jer nas je vezalo nekom čudnom energijom koju nismo znali objasniti. Već sutradan, došlo je vreme rastanka...Pošto smo živeli u različitim mestima, preostalo nam je samo da se oprostimo i razmenimo adrese zbog dopisivanja. Ubrzano sam joj pričao da ću je posetiti, da mi zbog nje ništa nije daleko, a ona me pogledala tužnim okicama i samo kroz suze progovorila:“Pa ja i ti smo različite vere..Moj otac mi sigurno neće dozvoliti da se vidjam sa tobom!“ Čitav mi se svet sručio na glavu u jednom trenu. Jedna vrela suza mi se slila niz lice i više ništa nisam mogao progovoriti.
Vratili smo se svojim kućama, ali ona mi nije iz glave izlazila..Zario sam glavu u jastuk i jecao kao malo dete. Nisam mogao sebi objasniti šta mi se dešava. Već sutradan sam joj napisao pismo..I dobio prvi odgovor i nadu da ćemo pobediti predrasude naših roditelja..A onda mi je rekla da ne smem da je zovem na telefon..Posle nekog vremena je stiglo i poslednje pismo.
Kao da je juče bio dan kad je stari poštar ušetao u moje dvorište i nonšalantno mi predao pismo, kao štafetu da mi predaje..Bez reči sam uzeo kovertu i otrčao u svoju sobu...Očekivao sam pismo od nje, radovao se svakom slovu ispisanom njenom malenom ručicom. Kad sam otvorio, šokiralo me to što je unutra bila poruka, ne od nje, već od njenog oca:
„Gorane, znam da si pametan dečko i da ćeš razumeti.................................I za kraj, kao što kaže pesma~IZ SVOJE BAŠTE BERI CVET“
Neću vam reći kako sam se osećao u tim trenucima...Ali vreme leči sve (jeste fraza, ali istinita)
I valja slušati starije....Tako mi je moj stari komšija Milutin, kad sam mu ispričao šta se desilo, odgovorio jednom izrekom:
„ŽENU I KRAVU, BIRAJ IZ SVOG SELA!!!!!“
14 Komentari |
0 Trekbekovi
Gorranovi, divna priča, i dirljiva, i tužna , i sjajna! Ako se stvarno desila, onda je ono s plažom neverovatno! A moguće. A za kraj, šta da ti kažem. mnogi su pokušali da uberu cvet iz druge bašte, nije lako išlo, nekom lepše, nekom nelepo. Ali nikom jednostavno.
Autor sanjarenja56 — 20 Apr 2008, 08:11
Ako neke stvari treba da se dese i mi ih ZAISTA zelimo, one se dese ili se mi za njih izborimo.
Autor Pinokio — 20 Apr 2008, 11:18
NE volem priče s tužnim krajem. Ama nikako. I opet sam istog stanovišta. I biću doveka. Ne može se zaljubiti u nekog na brzaka! Koliko vremena će Zemljanima trebati to da shvate, ne znam, ali je tako. A da je ljubav PRAVA, ne bi bila važna ni vera, ni boja kože, ništa!! Žao mi je što nemam vremena ni mesta, da napišem o tome. Nadam se da ćeš čitati povremeno moje postove. LJUBAV prava je IZNAD svih granica. Zahteva ogromno strpljenje, trud, ali zato sa druge strane, ne može s eopisati sreća. Imao, video, doživeo, živim. Znači nema potrebe da se lažemo - to NIJE BILA prava ljubav. Ako si ostao tako fin dečko, nemoj da se jediš, budi uporan i shvatićeš jedared da je ovo spodoba bila u pravu!
A izreka je sačuvaj-me-Bože. Takve što porede (znam da ne porede direktno, ALI!) treba ostaviti u nekoj susednoj galaksiji, gde nemaju ništa, a u susednim selima ima i krava i ...
Autor Baladašević — 20 Apr 2008, 12:03
Gorannovi, žao mi je što nije više ljudi pročitalo tvoju lepu priču. Možda, kad se rasane??? Juče su trčali maraton, pa sada spavaju.
Autor sanjarenja56 — 20 Apr 2008, 15:32
@sanjarenja56@, hvala na podrsci, a neki mozda jos trce maraton:-)) Nema veze, ko je trebao procitati-tu je.. Prica jeste istinita i ono na plazi se stvarno dogodilo. Nego, poentu si sigurno shvatila: muka mi je od "etiketiranja"
Autor gorannovi — 20 Apr 2008, 18:59
@pinokio@, uvek su mi se desavale neke cudne situacije..I srecan sam zbog toga-izboricu se da ih bude jos, i boljih i sretnijih..
Autor gorannovi — 20 Apr 2008, 19:03
@Baladasevic@, Dobar kriticar, kao i uvek..Kako ti kazes, cim je tuzan kraj- to nije prava ljubav.(a cini mi se da to nisam ni rekao:-))A izreka,ko izreka-znas kakvi su stari,druga galaksija..Budi mi pozdravljen,dobri moj komso!!!
Autor gorannovi — 20 Apr 2008, 19:09
Lepa i tuzna prica, nazalost ja znam dosta ljudi koji su doziveli tvoju sudbinu...
:(
Autor bonsai — 20 Apr 2008, 19:17
@bonsai@ Da apsurd bude jos veci, ja dan danas svrljam po tudjim bastama i selima. A sudbina, to je samo krug koji se okrece...
Autor gorannovi — 20 Apr 2008, 20:05
"Hteo to ili ne, ali iz dana u dan mi se dešavaju situacije koje me podsećaju na ta prošla vremena i na prvu suzu koju sam pustio zbog jedne žene"
Znam!
A sto se tice zena i krava i vere...Nazalost,to je uvek tako...Samo neko cudo bi moglo da popravi stvar,ali,kako ga nema...nadam se da si sad nasao zenu(krave ostavimo po strani) "iz svog sela" ili barem neku iste vere i da je sve OK!:***
Autor tuzna — 20 Apr 2008, 21:26
priča se uklapa u ono moje "Bog se s nama zafrkava".Ubaci te u neku priču i onda gleda.Pravi sebi zabavu,a ti se mučiš.Tako mi je lakše da savladam takve situacije.Ko zna zašto je to dobro.Zbog iskustva,sazrevanja valjda.
Autor sanjalice — 20 Apr 2008, 22:28
@tuzna@"Kamen mi u bubregu,plomba mi u zubu,a zena mi pobegla sa crncem na Kubu:-))))))))A krava je dobro...
Autor gorannovi — 20 Apr 2008, 22:55
@sanjalice@, red je da sad i mi malo zafrkavamo sudbinu i vucemo konce srece...Krug se vrti..
Autor gorannovi — 20 Apr 2008, 22:59
Gorranovi, odlična priča, vješto napisana. Sad sam se i ja zamislio jer gledam cvijet u drugoj bašti. I da, primitivaca ima svagdje; danas na usranom 021 radiju optužuju Bosance za radikalske glasove. Ja nisam Bosanac i svjestan sam da mnogi Bosanci glasaju za radikale, ali najlakše je krivicu prebaciti na drugoga. Primitivizam.
Autor mladiluk — 13 Maj 2008, 02:51